BikeGremlin search...

Kabulski Dnevnik

Poštovani,

Danas su agencije prenele vest da je u Gradskom parku u Kabulu pronađeno beživotno telo državljanina Srbije, M.Đ, starog 57g. Prema informacijama iz Kabula M.Đ. je obešen o granu lancem bicikla i po svemu sudeći radi se o samoubistvu.

Nekoliko sati pre nesreće, elektronskom poštom dostavljene su nam beleške koje smo nazvali “Kabulski Dnevnik”, a napisao ih je najverovatnije sam M.Đ. Iz pijeteta prema pokojniku u celosti vam ih prenosimo, ali napominjemo da BikeGremlin nikada nije bio u kontaktu sa ovim licem, niti nam je poznato zašto se obratio upravo nama. Svoju tajnu odneo je u grob i mi tu nemamo šta dodati. Posebno naglašavamo da “Relja N.” koji se u beleškama spominje nema nikakve veze sa našim Reljom N, za čije besprekorno profesionalno i lično držanje garantujemo.

Vaš BikeGremlin

KABULSKI DNEVNIK

Oduvek sam Novi Sad smatrao bastionom tolerancije i kulture, gradom vrednih, poštenih i pristojnih ljudi. Moje mišljenje potvrđivali su brojni poznanici i prijatelji, kao i povremene posete Srpskoj Atini. Tu reputaciju u mojim očima nije izgubio ni tokom političkih previranja, ratova i tzv. tranzicije, ali jeste zbog iskustva sa izvesnim Reljom N, o čemu će ovde biti reči.

S bezbedne udaljenosti, odavde iz Kabula, stvari ne izgledaju tako strašno, pa osećam potrebu da opišem zlo kojim me je Svevišnji iskušavao, a koje u svom punom svetlu tj. mraku može snaći svakoga ko sa ovim monstrumom bude imao posla.

Ne kažem da je u Kabulu baš sjajno, strepi se od Talibana, čuju se eksplozije, jednom su i pripucali na mene (ništa lično, upao sam u unakrsnu vatru), ali u poređenju s Reljom sve je to prihvatljiv rizik, da ne kažem sitnice. No, hajdemo redom.

Ipak, pre nego što pređem na stvar citiraću Ernesta Sabata iz romana “O Junacima I Grobovima”. Knjigu mi je preporučio slučajni saputnik (i sapatnik) na putu za Kabul, ne znam da li kao poučnu, ili utešnu lektiru, potpuno je svejedno. Naručio sam je čim sam se domogao adrese i Interneta, mada ne znam koliko je to bilo pametno. Sada je ovde sa mnom iako bih više voleo da je tu gospodin Sabato. Citat glasi: „Jer sudbina se ne ispoljava apstraktno nego je to ponekad nož u rukama sluge, a drugi put je to osmeh neke devojke. Sudbina bira sredstva, zatim se otelotvorava, a onda dolazi zezancija.“

U mom slučaju sve je počelo kada sam rešio da nabavim bicikl!

Pošteno govoreći, ni sam ne znam šta mi je to trebalo: niti sam neki sportista, niti mi je bicikl potreban kao prevozno sredstvo, a nije bilo ni zdravstvenih tegoba… Zapravo, odluku sam doneo prateći trendove vezane za zdrav način života i očuvanje životne sredine, jeb’o ih ko ih je izmislio, da izvinite!

U to vreme, a nije bilo davno već meni tako izgleda, bio sam dobrostojeći čovek. Bavio sam se prevozom i preprodajom uglja, pa iako sam po struci novinar odabrao sam ovaj posao koji je u Lazarevcu, gde inače živim, pa i šire, svakako jedan od najprofitabilnijih. Zato nisam morao, a ni želeo da štedim. Kao budžet za nabavku odredio sam svotu od 1000 evra, s tim što ne bih pravio pitanje oko par stotina evra ako mi se neki baš svidi. S druge strane bio sam svestan koliko malo znam o biciklu kao spravi i njegovoj pravilnoj upotrebi, pa sam kao iskusan čovek potražio stručnu pomoć. Nesrećnim slučajem na samom početku pretrage naišao sam na sajt simpatičnog, iako pomalo zlokobnog naziva, koji mi je privukao pažnju.

Radi bolje preglednosti, a i da ispovest dobije na dokumentarnosti koju zaslužuje, odavde ću preći na formu dnevničkih beleški koje sam po sećanju napisao. Ako sam ponešto i propustio to sigurno nije na Reljinu štetu. Što se datuma i satnice tiče uglavnom su tačni, ali dozvoljavam mogućnost da sam negde i omanuo. To svakako neće uticati na suštinu onoga što želim da vam prenesem i od čega se treba čuvati kao od samog đavola paklenog! Još ću dodati da se sve odvijalo tokom pandemije virusa COVID-19 iliti Korone, što je dodatno komplikovalo ionako dramatičnu situaciju.

16.V 2020.

Pozivam broj koji je na sajtu objavljen kao kontakt telefon. Posle trećeg pokušaja javlja se muški glas koji se predstavlja kao Relja N. Sluša me bez reči, a kada sam završio počinje sa pitanjima. Uglavnom se odnose na sredstva koja sam spreman da odvojim za nabavku, ali ga zanimaju i moji poslovi i porodične prilike. Obrazlaže to praksom da što bolje upozna mušteriju i što tačnije prepozna njene potrebe. Pozdravljam ovako odgovoran pristup. Na kraju kaže da će razmisliti o mom problemu i da će mi se uskoro javiti. Učtivo, skoro srdačno se pozdravljamo. Čestitam sebi što sam izabrao ovaj sajt.

18.V 2020.

U 10.30 javlja se Relja. Razmišljao je i predlaže da kao prvi korak skoknem do Novog Sada gde bi mi uzeo mere zbog veličine i geometrije rama, ali i da razjasnimo koji tip bicikla i sa kakvom opremom bi bio najbolji za mene. Vidi se da je čovek u materiji. Zakazujemo susret.

Ponovo se javlja oko 18h. Kaže da bi bilo dobro da ponesem nešto novca kao predujam ukoliko iskrsne povoljna prilika. Lično nije pri parama, imao je neplanirane troškove, a bilo bi glupo da zbog nekoliko stotina evra propustimo šansu. Smatra da je 500 evra dovoljno da ne uđemo u dubiozu.

20.V 2020.

Tačno u devet stižem pred Reljin servis. To je zapravo garaža adaptirana u radionicu za opravku i servisiranje bicikla. Unutra je uredno ali i vidljivo da se radi. Dočekuje me Relja, pruža mi pesnicu u znak pozdrava, izvinjava se Koronom. To je čovek srednjih godina, sportske građe, prijatnog izgleda. Unutra su još dve osobe. Relja ih predstavlja kao svoje pomoćnike, mada ih naziva i učenicima, Milenka i Bucu. Buca je grmalj dečijeg lica dok je Milenko oniži, brzih pokreta i podmuklog pogleda. Odmah prelazimo na stvar. Uzimaju mi mere: visina, dužina i raspon ruku, širina ramena, dužina nogu, širina i obim kukova, mere čak i stopala, zatim stajem na vagu. Sve pažljivo beleže i unose u kompjuter. Relja kaže da ima program koji će na osnovu unetih podataka izračunati idealnu veličinu i geometriju rama. Profesionalac! Sedamo za omanji sto. Buca donosi flašu sa rakijom i čašice, Milenko kuva kafu. Počinje razgovor o tipu bicikla i, naravno, opremi. Relja mi u sitna crevca objašnjava kakvi tipovi i modeli bicikla postoje, nabraja firme koje sastavljaju bicikle i proizvođače i klase opreme, ali me upućuje i u sitne prevare kojima se služe da bi uštedeli. Da bi se to izbeglo predlaže da on i učenici preuzmu odgovornost i od najkvalitetnijih dostupnih delova sastave nešto specijalno za mene. Dok izlaže potpuno se gubim i shvatam koliko sam neuk kada su bicikli u pitanju. Vrti mi se u glavi. Prekidam priču i dajem mu odrešene ruke. Povećavam budžet na 2000 evra. Onih 500 koje sam poneo predajem odmah, a resto po obavljenom poslu. Rastajemo se kao najbolji prijatelji.

26.V 2020.

Tačno u podne stiže SMS od Relje. Bicikl spakovan, pod konac i u okviru budžeta. Što se njega tiče mogu odmah po bicikl. Pozivam ga i ugovaramo isporuku za sutra. Obaveštava me da je za tričavih 100 evra nabavio polovan nosač za bicikl koji se kači na zadnji deo auta. Ako ne želim i imam drugo rešenje za transport, nije problem. Naravno da želim. Kakav čovek, na sve misli!

27.V 2020.

U ugovoreno vreme ulazim u servis. Relja me dočekuje raširenih ruku. Iza njega postrojeni su Milenko i Buca, ljubazno se smeškaju. Na sredini prostorije stoji bicikl prekriven belim čaršavom. Ne dozvoljava mi da ga odmah vidim, prvo posluženje pa mogu gustirati do mile volje. Sedamo. Buca iznosi piće i meze (sremski meni), Milenko kuva kafu. Relja stavlja specifikaciju troškova na sto. Kaže da su cene delova malo jače nego inače, zbog Korone, naravno. Da ne bi probili budžet, svoj i rad pomoćnika gotovo da nije ni uračunao. Dirnut sam. Vadim dogovorenih 1500 evra i na to dodajem još 500 za ruke i nosač. Relja odbija toliku svotu, misli da je previše. Insistiram! Posle dužeg ubeđivanja odlaže novac u fioku.

Dolazi i taj čas! Buca svečano otkriva bicikl! Milenko asistira, Relja ponosno stoji sa strane!

Zatečen sam… nisam ovo očekivao! Bicikl više liči na tzv. točak koji se vozio pre i neposredno posle Drugog svetskog rata nego na savremeni bicikl. Relja priznaje da mu je retro stil slabost, ali tvrdi da je ovo zapravo pritajeni tigar. Pokazuje pojedine komponente i objašnjava njihove komparativne prednosti. Bicikl počinje da mi se sviđa. Relja ukazuje na još jednu prednost svog koncepta. Lopovi nemaju pojma o vrednosti ovakvog bicikla, sam izgled ih odbija i gotovo je sigurno da ga niko neće ukrasti. „Varka dostojna Grupe TNT!“, namiguje.

Hteo bih malo da ga provozam. Izvozimo bicikl i ja teram jedno dvadesetak metara i nazad. Primećujem da nešto škripi i pucketa. Relja tumači da je to normalno dok delovi ne legnu, posle će ići kao voda. Nameštamo nosač, stavljamo bicikl i vraćamo se u servis na još po jednu. Prešli smo na ti!

Ne obazirući se na Koronu i baš njoj u inat na rastanku se grlimo i bacamo petice. Oko 17h krećem i posle par sati zadovoljan stižem kući. Imponuje mi što imam unikatan bicikl! Saopštavam to ženi. Ona misli da sam prolupao. Šta znaju žene!

28.V 2020.

Zorom trčim u garažu, uzimam Pritajenog tigra i izlazim. Pre toga divim mu se nekih petnaestak minuta. Opčinjen sam njegovom elegancijom i diskretnim šarmom. S izvesnim respektom guram Pritajenog do kapije, prolazimo, zatvaram kapiju i poletno uzjahujem. Ono nešto ponovo škripi i pucketa, ali me nije briga, Relja je sve objasnio. Posle tridesetak metara čeka me mali uspon. Ubacujem u srednju i hvatam zalet. Škripanje i pucketanje pretvaraju se u lomnjavu i Pritajeni se poda mnom doslovno raspada! Prolazim sa lakšim povredama, al’ u duši…

Relja se ne javlja na prvi poziv. Posle nekoliko minuta zove on mene. Potresen je onim što se dogodilo. Beskrajno mu je žao, potpuno razume moje razočarenje, raspituje se o povredama. Za slom Pritajenog optužuje konkurenciju! Proklinje Tibora Kurblu i Peru Skota! Što se mene tiče neka pokupim delove i donesem ih kod njega. Bicikl će ponovo biti spakovan od delova koje će lično i uz najstrožu kontrolu nabaviti.

30.V 2020.

Servis je naravno isti, ali je atmosfera potpuno drugačija. Relja me pozdravlja klimanjem glave, Milenko petlja nešto sa gomilom zarđalih lanaca, dok Buca odsutno šrafcigerom kopa nos. Nekoliko minuta Relja zamišljeno šeta od ćoška do ćoška, onda progovara: “Prvo ćemo kod Zolike na ručak, a posle idemo na jedan mali izlet, tu do Dunava.“ Hvata me pod ruku ne obraćajući pažnju na moja pitanja i proteste. Milenko i Buca ostaju u servisu.

Vozimo se dvadesetak minuta, Relja me vešto navodi i negde oko 17h ulazimo u „Mutni Dunav“. To je kafana sa kockastim stolnjacima, pomalo mračno, ali sve u svemu pristojno mesto. Zolika nam odmah prilazi. Izgleda više kao tip s kojim ne biste imali posla nego kao ugostitelj. Relju oslovljava sa Gazda, kad priča sa njim kao da raportira. Mene gleda ispitivački, ispod oka. Čim je primio porudžbinu i otišao pitam Relju šta namerava? Podsećam ga da žurim kući. Odmahuje rukom, veli, sve ću videti.

Ručamo u tišini. Hrana je odlična, a Relja znalački bira jela za obojicu. Pri tom odugovlači tako da ručak traje čitava tri i po sata. Ja pijuckam neko domaće vino, Relja samo vodu. Čim smo završili pozivam Zoliku i tražim račun. „Kuća časti!“, lakonski mi odgovara i pokazuje glavom na Relju.

Ćutke se vozimo nekih sat vremena, mrak je već uveliko pao. U jednom trenutku Relja mi pokazuje da skrenem prema nečemu što izgleda kao groblje čamaca, splavova i ko zna kakvih još plovila. Izlazimo iz auta, Relja vadi baterijsku lampu i naređuje mi da ga pratim. Posle stotinak metara stižemo do Dunava. Na samoj obali čekaju nas Milenko i Buca, na glavi nose čeone lampe. Pored njih je nasukan čamac na vesla, a u njemu leže neka dvojica uvezana lancima od bicikla sa zamašćenim pucvalom u ustima. Izgledaju kao cigani ili migranti, vrag bi ga znao u onom mraku. Po licima imaju modrice, jednom od njih teče krv iz arkade, a drugom iz donje usne. Relja ih osvetljava i prezrivo zagleda. „To su oni!“, saopšatava mi značajno. „Ali ne, nikada više neće valjati falš delove!“, poentira podižući kažipst. Dodaje: „I, naravno, nisam ih ja prebio! Lično ne odobravam nikakvo nasilje. Tamburo ih je Tibor Kurbla! Ovo su njegovi ljudi. Krenuli momci da rade na svoju ruku i eto kako se to završava!“ Pažljivo pregleda kako su vezani, onda se obraća učenicima: „Teraj to i istovaruj u dubinu!“ Milenko i Buca uzimaju vesla i kreću da guraju čamac. Sve se dešava brzo i tek sada shvatam šta se događa. Stajem između Relje i čamca, padam na kolena i preklinjem. Govorim kako jedan bicikl nije vredan dva ljudska života, kako nikada sebi ne bih oprostio da ljudi stradaju zbog mog hira… Podsećam ga da je upravo rekao da je protiv nasilja… Relja mi pruža ruku, podiže me i dok stajem na noge, nekim drugačijim glasom, kao da govori prorok a ne serviser bicikla, izgovara: „Nisi razumeo, dragi M! Ja jesam protivnik nasilja jer je nasilje znak slabosti, ali ubistvo, to je principijelna stvar, znak snage i odlučnosti, pa i odgovornosti! U tome je razlika!“ Naglo menja raspoloženje i kaže: „Nek ti bude!“ Komanduje: „Odvezuj i puštaj!“ Buca negoduje: „Aman, gazda…!“ Milenko ćuti i odvezuje. Kada je završio podiže onu dvojicu i gura ih prema Buci, koji ih šutiranjem ispraća u mrak.

Do kola idemo laganim hodom, napred smo Relja i ja, učenici nekoliko koraka iza. Ne vidim ih, samo čujem zveket lanaca negde pozadi. Usput mi Relja izlaže plan. Ukratko, nas dvojica odlazimo do stana gde ću prenoćiti, Buca i Milenko uzimaju moj auto (njihov se zaglavio dole pored Dunava, a nema se vremena za izvlačenje) i još noćas odlaze na mađarsku granicu po delove koji tamo čekaju. Skromno napominje da je ova operacija s obzirom na situaciju sa Koronom pravi podvig, ali i da ga ništa ne može sprečiti da povrati donekle poljuljani ugled.

Sve više poštujem Relju, ali ga se pomalo i plašim!

Vozimo se prema gradu bez puno priče. Slušamo muziku s Reljinog telefona. Iako neupitan, šapatom me upućuje: „Moris Ravel, obožavam ga!“

Kada me je uveo u stan, negde na Limanu, kratko je rekao: „Ovde imaš neke moje stvari i čist veš. Osećaj se kao kod kuće.“ Okrenuo se na peti, nekako mladalački, i otišao.

Dok razgledam stančić javljam se ženi: Ne, nisam sa nekom droljom, čekam delove sa granice… Ne, ne verujem da će me neko preći… Ne, nisam primetio da sam opsednut glupim biciklom… Ne, ne zanima me šta se priča po Lazarevcu… Ne, nisam čitao o manijaku koji davi ljude lancem od bicikla… Ne, ne znam kada ću se vratiti…

31.V 2020.

Rano ustajem i čekam Reljin poziv ili dolazak. Podne je i odlučujem da ga nazovem. Nedostupan!

Nervozno šetam po stanu i svaki čas odlazim do frižidera koji je srećom dobro snabdeven. Ponovo pozivam oko 17h. Nedostupan!

Pojavljuje se oko 18h u pratnji Mimice i Nede. To su bliznakinje iz Kikinde, hoće da pogledaju stan. Upisale fakultet, traže smeštaj, nešto manje ali ne baš garsonjera… Ovaj bi mogao biti pravi…

Dok se one muvaju po stanu, Relja mi saopštava da je moj auto ukraden kod Horgoša. Kaže da ne brinem, potegnute su veze i biće ekspresno vraćen. Dotle sam njegov gost, a i delovi su u sigurnim rukama.

Sedamo sa devojkama i Relja predlaže da neka od njih skuva kafu. Mimica odmah skače, a Relja iznosi flašu viskija iz bifea. U tom trenutku zvoni mu telefon. Kratko sluša, pa bez reči ustaje i odlazi. Sa vrata daje neki znak kojim kao da se izvinjava i istovremeno poručuje da se opustimo.

Prilično sam zbunjen, što se za Mimicu i Nedu ne bi moglo reći. Naprotiv, odlično su raspoložene. Stiže kafa, sipam viski, nazdravljamo…

1.VI 2020.

Budim se u potpunoj konfuziji. Glava mi puca, svaki pokret boli. Primećujem da sam potpuno go. Sat pokazuje osam i petnaest. Mimica i Neda sede za stolom i ispijaju kafu. Čim su primetile da sam budan ustaju i užurbano odlaze. Usput mi šalju poljupce. Iz hodnika dopire njihov kikot koji mi probija mozak.

Ne verujem šta se događa! Šta se dešavalo, zašto sam go, ničega se ne sećam!? Zašto se ničega ne sećam!?

Pozivam Relju. Nedostupan!

Tačno u podne ulazi u stan. Milenko i Buca smerno stupaju iza njega. Relja me pozdravlja klimanjem glave, učenici gledaju u pod. S rukama na leđima Relja par minuta šeta po sobi, zatim mi se obraća gledajući kroz mene: „Ovako stoje stvari, potraga za autom ide teže nego što smo očekivali. Sasvim je moguće da je već rastavljen, ili prebačen preko grane, ili i jedno i drugo. Ali to sada nije najveći problem!“

Skupljam snagu i primećujem da bi se mogli obratiti policiji. Relja okreće leđa i dok me Milenko strelja pogledom prilazi Buca i stavlja mi ruku na rame. Relja je ponovo okrenut licem: „Za to nema potrebe, a kao što rekoh, to sada nije najveći problem.“ Vadi telefon, malo prebira i daje mi ga u ruku. „Izvoli, pogledaj!“

Ne znam koliko su tome doprinele slike sa Mimicom i Nedom u svim pozama, da se tako izrazim, tek, pao sam u nesvest!

Relja tvrdi da je to kratko trajalo i da me je k svesti priveo Buca sa par šamara, a da je Milenko pripomogao zavrtanjem ušiju i polivanjem vodom.

I, šta kažeš?“ upitao me čim je zaključio da se sa mnom može razgovarati.

Ne znam, stvarno ne znam, ničega se ne sećam…“ promucao sam.

To ništa ne menja, ako razumeš šta hoću da kažem. U veeelikom smo problemu! Moraš shvatiti da sam i ja porodičan čovek, a ne nekakav podvodač maloletnica!

Maloletnica?!“ zgranuo sam se!

Daaa, daa, dragi moj! I mene su obmanule pričom o studijama. Eto, pa ti sad vidi!“

Upitno sam ga pogledao.

Traže 50000 evra da ove slike ne odu na društvene mreže i ko zna gde još. Klinke su sigurno sposobne da to izvedu. Omladina je pokvarenija nego ikad. Ne znam da li neko stoji iza njih, ali i bez toga nemamo mnogo izbora! Gelde hoće za tri dana, inače…“

Naravno da sam odmah rekao kako nema pojma da te pare stvorim za tri dana. I naravno da je Relja smesta rešio stvar. Uputio me na „poznatog humanistu i lafa“, koji se nalazi nesrećnicima kao što sam ja za prihvatljivu kamatu od 1% dnevno. I naravno da sam odmah pristao!

Čim je „humanista i laf“ u liku Zolike s priznanicom na iznos od 55000 evra (izračunali smo da će mi trebati bar deset dana da prikupim novac) napustio stan, predao sam Relji novac i požurio kući. Milenko me je odvezao na autobusku sve vreme sažaljivo cokćući i vrteći glavom. Buca je kratko rekao: „Čoveče, šta te snađe!“ i zavalio se na zadnje sedište.

2-16.VI 2020.

Grozničavo jurim pare! Nema labavo, dan me košta 500 evra!

Ženu sam skinuo s vrata bajkom o ulaganju u “Futog na vodi”, projekat o kome se malo priča, ali u posvećenim krugovima mnogo radi! Primila se iz prve! Odavno su joj dosadili poslovi sa ugljem i prostacima. Status investitora i druženje sa finim svetom su nešto drugo… Imam njenu punu podršku!

Prodajem sva tri kamiona u pola cene! Kupci, dvojica iz Rume i jedan iz Malog Iđoša, kao da znaju koliko mi gori pod nogama!

Na red dolazi roditeljska kuća! Matori su živi i prilično kočoperni, pa to ne ide baš na note, ali ih, ne obazirući se na kletve, smeštam u „Treću mladost“!

17.VI 2020.

U „Mutnom Dunavu“ predajem 58000 evra Zoliki, a on mi vraća priznanicu. Relja je, razume se, prisutan i pohvalno komentariše moju ažurnost. Podseća da potraga za mojim autom nije prestala, daleko od toga da je digao ruke, ali najbolja vest je što su delovi odavno u servisu i što je Neuništivi skoro spakovan!

Obliva me hladan znoj! Izjavljujem da odustajem od bicikla te da alalim pare!

Relja me par sekundi zaprepašćeno gleda, onda bez reči ustaje i odlazi! Zolika smrknuto donosi račun: tri kafe 1450 dinara!

18 – 25.VI 2020.

Laknulo mi je otkad sam se ratosiljo Relje! Živim skoro normalno: u kući razvijam priču o kapitalnoj investiciji, po gradu obilazim kladionice u pokušaju da povratim bar deo novca. Ne ide, ali ne gubim nadu!

26.VI 2020.

Jutros mi se učinilo da sam kod pekare video Milenka! Nisam siguran, imao je masku, ipak…

27.VI 2020.

Večeras se u Kamengradu umalo ne sudarih sa Bucom! Nosio je masku, ali se on ni sa kim ne može pomešati! Visina, građa, hod… To je on, nema greške!

28.VI 2020.

Danas je u otvorenoj limuzini ulicama Lazarevca krstario Relja! Pored njega su se polugole šepurile Mimica i Neda! Milenko i Buca pratili su ih na vespama! Kruži priča da neke lujke ovde slave punoletstvo, razbacajući keš na sve strane!

Dakle, odno vrag šalu, beganje mi ne gine!!!

29.VI 2020.

Od jutra sam u garaži uz kafu i globus. Razmatram opcije praveći pribeleške:

  • Evropa, izuzev Azerbejdžana, ne dolazi u obzir! Tu sam zlikovcu takoreći pri ruci. Za svaki slučaj precrtavam i Azerbejdžan;
  • Kanada i SAD? Smetnja su papiri i naši ljudi! Bušno je to, očas će me provaliti;
  • Srednja i Južna Amerika? Taman posla, banditi su tamo kod kuće;
  • Afrika? Neka, hvala;
  • Australija i Novi Zeland? Isto kao Kanada i SAD, a još bogu iza leđa;
  • Anktarktik? Budimo ozbiljni!

Ostaje Azija!

30.VI – 2.VII 2020.

Mnogo sam ovih dana razmišljao!

Teška srca, dvaput sam odbacio Istanbul! Nekako mi je to izgledalo najprirodnije rešenje. Nema sumnje da bi tako izgledalo i Relji.

Daleki Istok sa svim svojim čarima nikako mi ne leži, pa izgleda da su Bliski ili Srednji Istok pravi izbor! Ono „bliski“ donekle me obeshrabruje i fokusiram se na Srednji.

Rešenje se nameće samo po sebi: Kabul! Tamo je sve na mojoj strani! Odmah sam ga prozvao “Majka”!

3.VII 2020.

Tačno u osam okrećem Srbu Buzdovana! Znam da ceni što sam mu devedesetih ispod uglja prevozio šta treba, a posebno što nikad nisam pitao šta se vozi. A, ruku na srce, nisam ni smeo. Ne zovu njega Buzdovan što je glup nego što tako udara!

Vidimo se sutra u jedanaest!

4.VII 2020.

Teško je opisati Srbin izraz kada je čuo šta od njega hoću! Piljio je u mene kao da me prvi put vidi bar dva minuta. Onda je krenuo da me odgovara: „Ej, bre, kakav Kabul, da li si ti normalan!? Ajde da mi prvo vidimo šta tebe muči pa onda rešavamo stvar! Ako od nekog ili nečeg bežiš nema bolje od Evrope! Volj ti Nemačka, volj ti Italija, volj ti Francuska, volj ti Belgija… Samo reci. Evropa je Evropa!“

Neka, Srbo, Evropa je i Relja, mislim se u sebi!

Da ne dužim, ništa Srbi nije vredelo što je doveo nekog Mustafu, koji mi je na licu mesta predočio teškoće prebacivanja u Kabul, kako logističke, tako i finansijske. Rekao je i da stvar dodatno otežava što se migracioni talas valja u suprotnom smeru, a da o situaciji na putu i u samom Avganistanu i ne govorimo… Džaba, ostao sam pri svome!

4.VII – 29.XI 2020.

Nemam snage da pričam o putovanju do Kabula. Bilo pa prošlo! Samo ću reći da sam dobar deo puta proveo zatvoren u gepek, privezan za šasiju autobusa ili kamiona, uvijen u ćilim, zaronjen u pirinač ili čaj…

Kada sam sa kamile ugledao Kabul udahnuo sam punim plućima, zaurlao „Sloobodaaa!“ i ispalio pun šaržer u vazduh! (Kalašnjikove su nam kao znak prijateljstva i poverenja podelili čim smo izašli iz Kandahara. Ovo se pokazalo korisnim prilikom trodnevne opsade našeg karavana od strane nekih razbojnika na planini Kuh-i-Baba, a ponuđeno nam je i da ih otkupimo za neku bagatelu. Ovdašnja posla!)

I, eto, to bi bila moja priča. Bog mi je svedok da je ovako bilo. Nekako mi je lakše sada kada sam je stavio na papir. Nosio sam se mišlju i da je negde objavim, da ljudi znaju, ali bolje da pričekam vesti o Reljinom hapšenju ili likvidaciji.

Još ću samo reći: Neka je proklet Relja!!!

P.S. Nepojmljivo, užas, strašno!!! Danas mi je na ulici prišao odrpani dečak, tutnuo kovertu u džep i nestao u gužvi. Pismo je od Relje! Evo šta piše:

Dragi M,

Dugo mi je trebalo da te pronađem, a moram priznati da me je tvoj nestanak prilično iznenadio, pa i ražalostio. Sada kada znam da si dobro i da si se u Kabulu lepo snašao, da kažem odomaćio, želim da ti iznesem jedan predlog. Naime, zbog sve veće i nelojalnije konkurencije u Srbiji, pa i Evropi, već neko vreme razmišljam o otvaranju filijale na Istoku. Razmatrao sam Karači, Teheran, Isfahan, Tabriz… Sada kada si ti u Kabulu stvari su se iskristalisale. Veliki je grad, konfiguracija povoljna za sve vrste bicikla, konkurencija trenutno zanemarljiva… Znam da mogu računati na tebe i zato predlažem da ortački krenemo u posao. Ti bi vodio poslovnicu i uložio početni kapital koji bi iznosio oko 50000 dolara, dok bi ti ja poslao Milenka i Bucu, a možda i Zoliku da ti se nađu. Novac ne bi trebalo da bude problem pošto mi je tvoja supruga obećala da će prodati kuću u kojoj živi, a koja i nije bog zna šta niti je vezana za nju, a računa i da nešto novca imaš kod sebe. Pa ako i to ne bude dovoljno spremna je da izvesnu sumu pozajmi od rodbine i prijatelja. Toliko je poneta ovim poslovnim poduhvatom da me je prosto naterala da ti se odmah javim. Zato te molim da mi što pre potvrdiš spremnost na saradnju kako bi preduzeli prve korake, tj. obezbedili sredstava za ovaj, uveren sam, a i pokazaće se, posao stoleća!

Zauvek tvoj, Relja

SAD JE STVARNO DOSTA, PREDUZEĆU NEŠTO RADIKALNO!!!

Reč autora: Ako neko misli da preterujem, grdno se vara: zaslužuje to Relja, zaslužuje!!!

Mirko Đurić


BikeGremlin forum
for your questions & comments

Skip to content